Bošković, Jovan

Bošković, Jovan, filolog, profesor (Novi Sad, 19. II 1834 - Beograd, 7. I 1893)

Otac Stevan, čizmar, poreklom je iz Velikog Bečkereka. Prvih šest razreda gimnazije pohađao je sa Zmajem u Novom Sadu (do 1850) da bi zatim školovanje nastavio prvo u Karlovcima i Budimy, a zatim u Modri (1850/51) i Požunu, gde je 1852. maturirao. Iz tog doba datira njegovo poznanstvo sa Ljudevitom Šturom koje se nastavilo sve do Šturove smrti 1856. Od 1853, kada odlazi na studije prava u Beč, bio je posrednik između Štura i bečkih Srba: kneza Mihaila, Vuka, J. Subotića. Svom prvom učitelju odužio se prevodom njegove knjige O narodnim pesmama i pripovedkama slovenskim (1857). Još u mladosti je bio dobar poznavalac više jezika: slovačkog, češkog, mađarskog, nemačkog, starogrčkog i novogrčkog a uz pravne nauke pohađao je sa Daničićem i Miklošićeva predavanja iz slovenske filologije. U Beču je bio i saradnik Vuka Karadžića i otad je oduševljeni pristalica njegovih ideja o jeziku. Svoj prvi rad Treba li književnici da uče svoj jezik? napisao je 1854. prema Sreznjevskom. Posle školovanja vraća se u Novi Sad, gde neko vreme radi kao pisar u advokatskoj kancelariji Jovana Sybotića, a 1859. prelazi u Srbiju. U Beogradu je prvo vreme radio kao privatni učitelj dece iz uglednih kuća, da bi krajem 1861. bio postavljen za profesora savamalske niže gimnazije. Sledeće godine radio je kao profesor gimnazije u Kragujevcu i u beogradskoj Velikoj gimnaziji. Njegov Izvod iz srpske gramatike (1863), koji je uradio prema Daničićevoj gramatici, doživeo je više izdanja i bio udžbenik u srednjim školama sve do prve gramatike Stojana Novakovića. Kada je Daničić 1865. napustio Veliku školu, on je došao na njegovo mesto, gde će predavati predmete iz slovenske filologije, pre svega kao nauke o jeziku. Na ovome mestu ostaće do 1871, kada je otpušten iz službe jer je branio autonomiju Velike škole. Vraća se u Novi Sad gde obavlja dužnost glavnog školskog nadzornika novosadskih srpskih škola, bibliotekara i pomoćnika sekretara Matice srpske, neko vreme uređuje Miletićevy Zastavu a zatim i Letopis Matice srpske (knj. 113-118), zalažući se za dosledno uvođenje Vukovog pravopisa u sve priloge. Propao je njegov pokušaj da promeni njegov naslov: naslov pod kojim je izašla 114. sveska - Srpski letopis nije bio prihvaćen. Za vreme boravka u Novom Sadu biran je dva puta za poslanika Narodno-crkvenog sabora u Sremskim Karlovcima (1872, 1874) na listi Miletićeve stranke. U Matici podneo je ostavku 1875. jer je pozvan da se vrati u Srbiju za bibliotekara Narodne biblioteke i kustosa Narodnog muzeja. Za vreme ratova 1876-78. organizovao je odbor za prihvatanje ruskih dobrovoljaca. Od 1880. pa sve do smrti biće ponovo profesor slovenske filologije na Velikoj školi. Od 1883. do 1891. radio je predano i kao sekretar Srpskog učenog društva. Za njegovo vreme izašle su 22 knjige Glasnika SUD, a zalagao se i za izdavanje korisnih knjiga za narod i za preštampavanje stare i retke srpske knjige. Bio je član tek nastale Srpske akademije nauka, a u poslednjoj godini života i ministar prosvete u kabinetu liberala Jovana Avakumovića.

U nauci bio je veliki vukovac, poznati borac za pravilnost jezika i čist narodni jezik u književnosti. Njegova gramatika označila je i praktičnu pobedu Vukovih principa u obrazovanju. Bio je značajna i istaknuta ličnost u kulturnom životu zemlje: jedan od glavnih pokretača Narodnog pozorišta u Beogradu, član i docnije potpredsednik pozorišnog odbora, a u ratnim godinama 1876-78. neko vreme i privremeni upravitelj. Od 1871 do 1875. bio je i član Upravnog odbora Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Napisao je veliki broj članaka o jeziku, kao i pozorišnih recenzija, nekrologa i napisa o književnosti. Bavio se i prevodilačkim radom, izdavanjem knjiga starijih pisaca i bibliografijom. Izdao je Pesme Branka Radičevića (Pančevo, 1879) i Gundulićevog Osmana (Zemun, 1889) sa predgovorom i komentarima. Pred kraj života počeo je da sakuplja svoje spise o čistoti jezika i stila, ali je stigao da od osam planiranih objavi samo dve sveske (O srpskom jeziku 1-2). Umro je naprasno od kapi.

DELA: Izvod iz srpske gramatike, Novi Sad 1863; Dokumenta o nemirima na Velikoj školi, Beograd 1871; Nauka o jeziku i njen zadatak, Beograd 1871; O srpskom jeziku 1-2, Beograd 1887-1888; O narodnosti i negovanju srpske narodnosti nastavom i vaspitanjem, Beograd 1887; Vuk Stefanović Karadžić, Beograd 1888; Pregled sadržine 90-orih knjiga Glasnika SUD 1841-1847-1891, po piscima, strukama i hronološki, Beograd 1891; Pisma o književnosti srpskoj i hrvatskoj, Novi Sad 1892; Jovan Ristić, Beograd 1898.

LITERATURA: Jovan Đorđević, U spomen Jovanu Boškoviću, LMS, CLXXVII, 1, 1894, 90-107; Mita Kalić, Srpski književnici IV, Novi Sad 1895, 30-37; Milan Milićević, Dodatak pomeniku od 1888, Beograd 1901, 19-21; Jovan Grčić, Istorija srpske književnosti, Novi Sad 1906; Matica srpska 1826-1926, Novi Sad 1927, 532; Vasa Stajić, Novosadske biografije I, Novi Sad 1936, 92-94; Risto Kovijanić, Jovan Bošković u Mladosti, ZMSDN, 1952, sv. 4, 24; Mihovil Tomandl, Srpsko pozorište u Vojvodini 1736-1919, I-II, Novi Sad 1953; Miraš Kićović, Istorija narodne biblioteke u Beogradu, Beograd 1960, 124; 100 godina Filozofskog fakulteta u Beogradu 1863-1963, Beograd 1964; Živan Milisavac, Istorija Matice srpske II, Novi Sad 1992. G. Raičević