Dimitrijevič, Miša

Dimitrijević, Miša, političar, novinar (Novi Sad, 12. II 1846 - Novi Sad, 23. XII 1889)

Otac mu je bio ćurčija, koji je u vreme Bahovog apsolutizma ekonomski posrnuo pa je s mukom izdržavao porodicu. Mati mu je bila sestra slikara Dimitrija Avramovića. Niže razrede gimnazije učio je u Novom Sadu a više u Sremskim Karlovcima i Osijeku. Kao pitomac Tekelijanuma u Pešti je završio pravo 1869. Posle toga izabran je za podbeležnika Novosadskog magistrata. Jedno vreme bio je zamenik velikog beležnika a od maja 1871. postao je i senator magistrata. Uživao je glas vrednog, sposobnog, brzog i veštog službenika. U javnim poslovima dolazili su do izražaja njegova ambiciozna i autoritativna priroda, borbeni i nepopustljivi, a ponekad i zajedljivi karakter.

Kao student priklonio se politici Svetozara Miletića i njegove Srpske narodne slobodoumne stranke (SNSS). Vremenom je postao jedan od najuglednijih članova stranke. Miletić ga je veoma uvažavao i poveravao mu sve poslove koji su se ticali unutrašnjeg uređenja stranke. Zbog toga Miletić je tvrdio da je Dimitrijević „njegov državni sekretar za unutrašnje poslove“. Zapaženu ulogu imao je u pokretu Ujedinjene omladine srpske i jedno vreme (1869. i 1870) bio njen sekretar, a 1871, na poslednjoj skupštini održanoj u Vršcu, bio je potpredsednik skupštine. Posle zabrane rada Omladine na tlu Južne Ugarske, preneo je njenu aktivnost u Crnu Goru, gde je sudelovao u ilegalnom osnivanju i radu „Družine za oslobođenje i ujedinjenje srpsko“ na Cetinju (1871-1872). Kao istaknuti član SNSS bio je poslanik u Srpskom narodno-crkvenom saboru u Sremskim Karlovcima (1879-1886), u kojem je izabran i za saborskog sekretara. U Šajkaškom izbornom srezu izabran je za poslanika u Ugarskom saboru (1884-1887). Službu u Novosadskom magistratu napustio je 1882. pošto je došao u politički sukob sa velikim županom Endre Flatom. Tada se, na zahtev S. Miletića, prihvatio uređivanja Zastave. U redakciji lista ostao je samo devet meseci, posle čega su ga preuzele pristalice Velikokikindskog programa. U vreme krize SNSS, izazvane obznanjivanjem Velikokikindskog notabilitetskog programa i stupanjem na političku scenu tzv. vršačkih socijalista, tj. Nove omladine, postao je središnja ličnost Stare omladine, onog kruga političara, nekadašnjih Miletićevih saboraca, koji su ostali privrženi Velikobečkerečkom programu. Glavni organ Stare omladine, koja je po raspadu Miletićeve stranke prerasla u Srpsku narodno-liberalnu stranku, bilo je Srpsko kolo, kojem je postao vlasnik i izdavač. Kad je Srpsko kolo prestalo da izlazi, 1885. pokrenut je novi list Branik, čiji je vlasnik i izdavač opet bio Dimitrijević. Tada, i posle konačnog raspada SNSS, do kojeg je došlo 1887, sve do pogibije bio je vođa braniklija, potonjih liberala. Posle novinske polemike između Zastave koju je zahvaljujući ženidbi sa Milicom Miletić preuzeo Jaša Tomić, i Branika, koja je prerasla u težak lični sukob, Tomić ga je ubio na železničkoj stanici u Novom Sadu.

Književnim poslovima počeo se baviti još kao gimnazijalac. Uređivao je humoristički list Šaljivac i omladinski časopis Đački venac, u kojima je objavio jednu pripovetku istorijskog sadržaja, nekoliko satiričnih crtica i književnih kritika. U Pešti, kao tekelijanac, učestvovao je u radu „Preodnice“ (1865-1867), najpre kao član uprave a zatim kao bibliotekar i sekretar. Bio je član i predsednik Književnog odeljenja Matice srpske, predsednik Srpske čitaonice u Novom Sadu i član uprave Društva za SNP. Mnogo je doprineo osnivanju Srpske narodne zadružne štamparije u kojoj je više godina bio predsednik upravnog odbora.

Od književnih tekstova najpoznatiji su mu eseji, književne i pozorišne kritike i putopisi. Eseje je pisao o Jovanu Jovanoviću Zmaju, Ivanu Gunduliću, Lazi Kostiću, Branku Radičeviću, Jovanu Subotiću i Dimitriju Davidoviću. Sarađivao je u Srpskoj zori (1879), Letopisu Matice srpske (1879-1889), Danici, Javoru (1874, 1876, 1878-1880, 1892), Stražilovu (1887-1888), Pozorištu (1881), Glasu naroda, Srpskom kolu, Srpskim ilustrovanim novinama, Zastavi (1882-1883), Braniku (1885-1889) i kalendaru Orao.

DELA: [Odgovor na brošuru Milice Tomić-Miletić: Nekoji prijatelji Miletićevi], Novi Sad b. g.; Malo više svetlosti u svoju odbranu, Novi Sad 1886.

LITERATURA: Miša Dimitrijević, Javor, 1890, br. 3, 4, 5; J. Jovanović Zmaj, Miša Dimitrijević, Neven, 1890; J. Grčić, Istorija srpske književnosti, Novi Sad 1906; Teodor Stefanović Vilovski, Moje uspomene (1867-1881), Sremski Karlovci 1907; Mihailo Polit-Desančić, Besede, III deo, knj. II, sv. I, Novi Sad 1936; Vasa Stajić, Novosadske biografije, I, Novi Sad 1936; Živan Milisavac, Istorija Matice srpske, II, 1864-1880, Novi Sad 1992; Vasilije Krestić, Istorija srpske štampe u Ugarskoj (1791-1914), Beograd 2003. V. Đ. Krestić