Vuković, Sava

Vuković, Sava, trgovac, spahija, narodni dobrotvor (Mostar, 1737 - Novi Sad, 1810)

Odrastao je u rodnom mestu, gde je i započeo da se bavi trgovinom. Imao je trojicu braće: Aleksandra, Teodora i Jovana. Po njihovom savetu odlučio se za prelazak u Austriju. Prvo se preselio u Rijeku, a potom, sa već znatnim imetkom, u Novi Sad. Bio je u tri braka i u njima je dobio dva sina i dve ćerke (Maksima, Vukolaja, Katicu i Martu). Prva žena, Sofija, bila je unuka patrijarha Arsenija IV Šakabente. Novosadsko građanstvo dobio je 1773. Bavio se trgovinom voskom, medom, hranom i duvanom, i ubrzo postao jedan od najbogatijih ljudi među Srbima. Bio je učesnik Temišvarskog sabora 1790. Od cara Leopolda dobio je 1791. ugarsku plemićku titulu. Kupivši spahiluk Berekso u Tamiškoj županiji prozvao se Sava Vuković «od Bereksova». Bio je član Spoljašnjeg senata grada Novog Sada. Kao već star i poluslep, odlučio se da ostavi trajno sećanje u srpskom narodu. Sa željom da pomogne unapređenje umnog i moralnog stanja srpskog naroda, Pravoslavne crkve i prosvete, kao i negovanje srpskog jezika i književnosti, 1810. zaveštao je 20.000 forinti za osnivanje Srpske velike pravoslavne gimnazije u Novom Sadu. Iako je velika devalvacija austrijskog novca iz 1811. ostavila samo petinu priložene vrednosti, zauzimanjem bačkog vladike Gedeona Petrovića uz pomoć drugih priložnika — novosadskih Srba koji su podržali Vukovićevu plemenitu ideju, Novi Sad je u drugoj deceniji XIX v. dobio srpsku pravoslavnu gimnaziju, u kojoj je, pored ostalih, profesor bio i Pavle Šafarik. Ova škola nije bila uređena po uzoru na rimikatoličke mađarske gimnazije, koje su nosile čisto latinsko-rimokatolički karakter nego, poput gimnazije u Karlovcima, u duhu ondašnjih luteranskih gimnazija. Zahvaljujući i ovoj školi, Novi Sad je, pored Sremskih Karlovaca, postao novo središte prosvetnog rada.

Finansijski je pomogao štampanje Orfelinovog Večnog kalendara. Odu Savi Vukoviću napisao je Lukijan Mušicki. Sahranjen je u porti Saborne crkve.

LITERATURA: Miraš Kićović, Jovan Hadžić (Miloš Svetić), Novi Sad 1930, 5, 57; Vasa Stajić, Novosadske biografije iz arhiva novosadskog magistrata, I, Novi Sad 1936, 141-159; Živan Milisavac, Istorija Matice srpske 1826-1864, I, Novi Sad 1986, 67—69; Andra Gavrilović, Znameniti Srbi XIX veka, Beograd 1990, 56-57. P. V. Krestić