Vučetić, Ilija

Vučetić, Ilija, pisac, advokat, političar (Novi Sad, 25. VII 1844- Budimpešta, Mađarska, 23. VII 1904)

Osnovno školovanje započeo je u mestu rođenja, a završio u Petrovaradinu. Četiri razreda gimnazije učio je u Novom Sadu, peti i šesti u Segedinu a sedmi i osmi, posle dobijanja Tekelijine stipendije (1863), završio je u Pešti. Prve literarne radove, kratke pripovetke i satirične pesme, objavio je u Komarcu i Zolji (1861). U Segedinu se isticao kao član i sekretar «Srbskog segedinskog društva» i autor dopisa koje je štampao u listu novosadskih gimnazista Đački venac. Istovremeno se javlja i kao autor manjih istorijskih rasprava, govora i kritika u Upisniku umni proizvoda srbske gimnazijske omaldine u Segedinu (1861-1863). Sarađivao je i u Srbskom dnevniku od 1861. do 1863. Kao student prava u Pešti, učestvovao je u radu đačkog društva «Preodnica« i obavljao dužnosti njenog sekretara (1865) i predsednika (1868-1869). Književne radove, kritike, prevode i dopise objavljivao je u Omladinskoj zajednici (1867), Matici (1867) i u beogradskom listu Jedinstvo. S velikim entuzijazmom prihvatio je ideju o osnivanju Ujedinjene omladine srpske u Novom Sadu 1866. Posebno se istakao u organizovanju omladinskih skupova, beseda, večernjih zabava i bakljada. Sarađivao je u novosadskoj Zastavi od njenog prvog broja, a od 1868. redovno pisao za ovaj list. Studije je završio na Peštanskom univerzitetu 1869, posle čega je izabran za podbeležnika kraljevske varoši Novog Sada, a zatim i za velikog beležnika (1871-1874). Doktorirao je prava 1872, a advokatski ispit položio u Budimpešti 30. VI 1873. Bio je fiskal Matice srpske od 1873. do smrti.

Kao najmlađi član učestvovao je u radu Preobraženskog sabora 1872. i bio njegov perovođa. Za člana konzistorije Bačke dijeceze izabran je na eparhijskoj skupštini 1874. Njegovu celokupnu nacionalno-političku delatnost obeležila je borba protiv privilegovanog položaja srpskog sveštenstva i protiv nastojanja mađarske vlade da sputa i ograniči srpsku narodno-crkvenu autonomiju. U toj borbi sledio je Miletićev politički pravac, a posle 1884. priklonio se liberalnom krilu Srpske narodne slobodoumne stranke. Na stranicama Zastave objavljivao je članke u kojima je oštro kritikovao napade na srpska nacionalna i demokratska prava u Ugarskoj. Naročito se istakao u radu srpskih narodno-crkvenih sabora. Za poslanika srpskog Narodno-crkvenog sabora 1879. izabran je u Beloj Crkvi. Kao član saborskog odbora oštro je osuđivao Germana Anđelića. Na Saboru 1881. predlagao je da svi poslanici vrate mandate i na taj način spreče imenovanje Germana Anđelića za patrijarha. Na Saboru 1885-1886. izabran je za potpredsednika i pod njegovim predsedništvom upućena je adresa kralju u kojoj se sabor ograđuje od imenovanja patrijarha. Na istom saboru izabran je za predsednika odbora petnaestorice koji je trebalo da pripremi predlog za saborsku raspravu. Potredsednik novog saborskog odbora bio je od 1885. do 1890. U Sabor 1890. izabran je u Vranjevačkom srezu. Kao član odbora petnaestorice učestvovao je u izradi opširnog predloga za Ustav srpske narodno-crkvene autonomije. U njemu je napisao one delove koji se odnose na uređenje crkvenih opština, parohijskog sveštenstva, manastira i eparhija. Zbog nadglasavanja njegovog predloga istupio je iz odbora petnaestorice. Za poslanika novog sabora 1897. izabran je u Pančevu. Posle odgađanja rada sabora uticao je na formiranje odbora od devet članova, u Zagrebu 27. I 1899. Kao predsednik ovog odbora predvodio je deputaciju ugarskom ministru predsedniku i uručio mu opširnu predstavku koja se odnosila na stanje u srpskoj narodno-crkvenoj autonomiji. Napisao je gravaminalnu predstavku kralju koju su potpisali svi poslanici, a 1. VII 1900, u ime odbora devetorice, napisao je novu predstavku u kojoj su ponuđena rešenja za prevazilaženje mađarsko-srpskih suprotnosti na polju srpske autonomije. Na izborima za sabor 1902. izgubio je od kandidata Srpske narodne radikalne stranke. Iste godine, na skupštini Bačke eparhije, nije izabran za člana konzistorije i administrativnog odbora u koji je ranije biran (1892). Ostavku na mesto u članstvu i predsedništvu Srpske liberalne stranke, čiji je i formalni predsednik bio od 1900, dao je 4. VI 1902.

Kada je osnovan Srpski kreditni zavod u Novom Sadu (1890), izabran je za njegovog potpredsednika, a posle smrti Miše Dimitrijevića za predsednika uprave. Na prvom kongresu srpskih novinara u Beogradu 1902. izabran je za potpredsednika.

Najveći deo političkih članaka posle 1884. objavljivao je u listu Branik. Za štampu je priredio i kritički obradio zbirku uredbi koje se odnose na srpsku narodno-crkvenu autonomiju u Habzburškoj monarhiji.

DELA: Đuro Konjević - narodni dobrotvor, Novi Sad 1885; Zbirka uredaba u stvarima srpske pravoslavne narodno-crkvene autonomije, Novi Sad 1897. IZVORI: Ilija Vučetić, Dnevnik, ROMS, M. 8788; Rad poslanika u odbranu srpske pravoslavne narodno-crkvene autonomije, Novi Sad 1900; Nikola Petrović, Svetozar Miletić i Narodna stranka, I-III, Sremski Karlovci, Novi Sad 1968-1985; Vasilije Krestić, Građa o Srbima u Hrvatskoj i Slavoniji, II, Beograd 1995.

LITERATURA: Jovan Jeremić, Posle Sabora, SS, 1893, br. 23-26, 84-85, 101, 137-140, 226; Melhior Erdujhelji, Istorija Novog Sada, Novi Sad 1894, 403; Mihailo Polit Desaničić, Dr Ilija Vučetić, Branik, 13/26. VII 1904; Jovan Skerlić, Omladina i njena književnost 1848-1871, Beograd 1906; Vasa Stajić, Novosadske biografije, I, Novi Sad 1936; Živan Živanović, Politička istorija Srbije, IV, Beograd 1923-1925, 277; Vasa Stajić, Svetozar Miletić, Beograd 1939; Mihovil Tomandl, Svetislav Kasapinović, Pančevo 1940; Božidar Kovaček, Jovan Đorđević, Novi Sad 1964, 184; Živan Milisavac, Istorija Matice srpske, II, Novi Sad 1992. D. Mikavica